XVIII. Stari zapisi o klani u okolici

XVIII. 1. Johann Weickhard Valvasor

Klana i Škalnica opisane su u djelu polihistora Johanna Weickharda Valvasora „Die Ehre der Herzogthums Crain“ („Slava Kranjskog Vojvodstva“) iz 1689.
Župa Klana ili Klano nalazi se u Liburniji. Patron njezine župne crkve je Sv. Jeronim, a pripadaju joj i crkve sv. Antuna Padovanskog, crkva sv. Roka i crkva sv. Trojstva (sve u Klani) te crkva sv. Magdalene na Paki.

Utvrda i trgovište Klana ili Claan smješteno je u unutarnjoj Kranjskoj, a stanovnici, jezik i nošnja su liburnijski. Podrijetlo je mjesnog imena u kranjskoj riječi „klano“, koja označava krivinu ili zavoj, jer se polazeći od velike ravne ceste prema maloj gornjoj cesti malo treba zaobići. Od Ljubljane je Klana udaljena 12 milja, a od Rijeke dvije milje i leži po strani od velike ceste koja povezuje ta dva velika grada. Klana ima dvije utvrde, staru i novu. Stara je na kamenitom brežuljku, napuštena je i nenastanjena, a u njoj je crkva sv. Trojstva, koja još ima krov. Nekad je to bio velika i lijepa utvrda. Novi kaštel smješten je ispod brijega, u ravnici, a odmah uz njega je trgovište s malim kućama i crkvom sv. Jeronima, u kojoj se misa čita na „slavenskom ili ilirskom jeziku“, na kojem se obavljaju i druge pobožnosti i obredi. Ispod te crkve postoji još jedna, crkva sv. Antuna. U okolici Klane nalazi se velika divljina, u čijim se šumama zadržavaju svakakvi ljudi, koji su opasni za putnike koji tuda prolaze. Nekadašnji vlasnici Klane bile su obitelji Barbo, Penizolli, Skampit i Oberburg. Početkom 1559. to je područje pretrpjelo pljačku koju je tijekom velikog pohoda poduzelo 16.000 Osmanlija, iako utvrda na kraju nije osvojena. Turci su uvijek dolazili preko Grobnika. Stranci su se stalno čudili kako mogu prolaziti tako divljim i kamenitim terenom, za što treba velika izdržljivost. God. 1664. razbojnici su nedaleko od Klane na cesti ubili poštara koji svakodnevno ide iz Rijeke u Ljubljanu i natrag.
Škalnica ili Škalica također leži u Liburniji: od Ljubljane je udaljena 10, a od Rijeke dvije milje puta. Njezino ime označava položaj mjesta gdje ima kamenja ili stijena u neobično velikoj količini, a osim toga neugodan dojam zimi pojačava i jak vjetar. Utvrda stoji na brežuljku, a odmah ispod nje nalaze se dvije seljačke kućice. U blizini drugih kuća ili sela nema. U okolici ima mnogo jama različitih oblika, a kraj je jako divlji i nepristupačan. Dalje od ceste, u brdima je velika šuma. Na tom području vrlo su učestali napadi i pljačke, a ima i ubojstava. Kranjska zemaljska uprava bila je optužila gostioničare iz Lipe i Škalnice da razbojnicima daju jesti i piti, pa da se oni zbog toga zadržavaju na tim mjestima. U Škalnici se uzgajaju dobri i izdržljivi konji. Kaštel je 1687. potpuno izgorio, a iste godine je neki čovjek pištoljem ubio svoju ženu u jami blizu utvrde. Bio je to razbojnik koji se s njom i oženio u toj namjeri, kako bi joj oduzeo novac koji je imala, a potom pobjegao. Dvorac u Škalnici nekoć je pripadao grofovskoj obitelji Bardarini, čiji je jedan član bio konjički kapetan u Saskoj, a za komornika je uzeo pokrštenog Židova. Kad je taj lopov saznao da njegov gospodar ima mnogo novaca, noću ga je ubio u snu i pokupio novac u zlatu i srebru, a uzeo je i dva konja. Te je godine kaštel prodan barunskoj obitelji Oberburg, a potom ga je 1688., ponovnom udajom udovice umrlog vlasnika, u vlast dobila također barunska obitelj de Leo.

XVIII. 2. Matko Laginja

U Laginjinoj knjizi „Kastav grad i obćina“, Trst 1889., postoji opis naselja Studena, Klana, Breza, Lisac i Škalnica, iako autor navodi da su mu ona pridružena 1850., a da inače tu ne pripadaju.
Studena je smještena u istoimenom plodnom polju, a od stare ceste koja iz Rijeke ide u Lipu i dalje u Trst udaljena je sat hoda. Prema podacima iz 1880., u selu ima 67 kuća i 350 žitelja. Ima dobre mlade šume, a mještani obrađuju zemlju. Prema starim kazivanjima, tu je nekoć živjelo 7 obitelji, a posljednjih je godina naselje dobro napredovalo. U njemu postoji crkvica sv. Nikole, gdje po starom običaju, jednom mjesečno misu drži svećenik iz Klane, pod čiju župu Studena spada.
Klana je od stare ceste koja iz Rijeke vodi na Lipu udaljena pola sata hoda. Ima 170 kuća i 990 stanovnika. Kuće se nalaze oko potoka koji nabuja za vrijeme kiše, kada se voda gubi u jamu Gotovš. U naselju postoji župna crkva sv. Jerolima, a na ulazu u mjesto smještena je crkva sv. Roka; na groblju je crkvica sv. Mihovila. Klana ima župni, poštarski i carsko-kraljevski šumarski ured, a ujedno je i sjedište istoimene šumarije kneževske gospoštije Thurn und Taxis. Ima dobru pučku školu, voćnjak kojim upravlja gospodarska zadruga i lijepe šumske nasade. Na području općine Klana leži državna šuma Dletvo, pa je razvijena trgovina drvom prema Rijeci. Nema ulja i vina. Iznad sela, na ogoljelom krševitom brijegu, vide se ruševine nekadašnjeg kaštela, a narod taj lokalitet zove Gradina. Tamo se nekad nalazila crkva sv. Trojstva, u kojoj se misa služila mnogo vremena nakon napuštanja utvrde. Iz stare Gradine je donesena ploča koju su uzidali iznad vrata župne crkve sv. Jerolima, na kojoj je glagoljski natpis s 1495. godinom. Ne zna se točno koji su i kada bili vlastelini Klane. U starije doba njome su gospodarili hrvatski knezovi Frankopani, potom devinski knezovi. Od XVI. stoljeća dalje jedno su je vrijeme držali gospodari Kožljaka, obitelj Barbo. U XVII. stoljeću bili su Panizzoli, potom obitelji Skampik i Oberburg. Klana je pripadala gospoštiji Bubanj (njem. Gutenegg ili Guteneck, slov. Gotnik). Među posljednjim feudalnim gospodarima bili su Lazzarini, potom obitelji Marčelja i Negovetić. Od ovih posljednjih su 1861. Klanjci otkupili vrhovno gospodstvo nad općinom i sve ono što je bilo Negovetićevo – kuću, njive i sjenokoše. Tom nagodbom dobili su i patronat nad crkvom, da mogu izabirati župnika. Klanjski kaštel više su puta napali Turci. No, 1559. pohod im nije uspio, pa su teško nastradali. U doba pogibelji od Turaka, klanjski je kaštel uvijek imao spremna dva konjanika, koji bi o opasnosti javljali prema Trstu i Ljubljani. Od davnina se u Klani služba Božja obavlja na hrvatskom jeziku. Tuđinci koji ne znaju razliku između hrvatskog i sličnih drugih jezika i koji ove zemlje obično nazivaju ilirskima, pišu da se tu služba Božja obavlja na jeziku koji se zove ilirski ili slovinski, a u ovom je području to isto što i hrvatski jezik. Klana je nekoć imala pravo ubirati carinu od robe koja je iz Primorja išla u Kranjsku i na tom se mjestu nekad trgovalo.
Breza se nalazi na osamljenome mjestu, sjeverno od Kastva, od kojeg je udaljena sat vremena hoda. Ima 25 kuća i 116 stanovnika, a istoimena porezna općina velike je površine. Obuhvaća prostranu šumu nazvanu Lužina, koja je zajednička za čitavu Kastavštinu. Drvo za kolce i za loženje pretjerano se koristilo, pa je šuma oštećena. Zato su donesena pravila da se sječa dozvoli samo u određeno doba, a uvedeno je i plaćanje, pa je sada stanje bolje i šuma lijepo napreduje. To oštrije gospodarenje počelo je 1875., kada su ljudima na silu bile uništene ograde napravljene u šumi. Zbog toga su se oni zavadili s općinom. Tuda ljudi malo prolaze, jer zemlja nije pitoma. U blizini Breze postoji jak izvor vode nazvan Pešćina, a u šumi Lužina ima nalazišta ugljena. Najčešća prezimena su Cetina i Matetić.
Lisac je mala općina ispod brda Pliš. Spada pod župu Jelšane, a pod školu u Klanu. Do mjesta nema prave ceste, a prema popisu iz 1880. u njemu ima 33 kuće i 228 ljudi. Kao i žitelji Klane, Studene i Škalnice, i ovi se bave obradom drva. Budući da je Lisac u zabitom prostoru, komunikacija s okolnim žiteljstvom je slaba. U mjestu je 1887. obnovljena crkvica sv. Jurja, za što je svaka kuća dala prilog. Kao i Studena, nekoć je pripadalo riječkim fratrima augustincima. Ljudi iz Lisca su smatrali da imaju neka prava u obližnjoj državnoj šumi Dletvo, no milom i silom te su povlastice izgubili.
Škalnica je malo selo i općina na staroj državnoj cesti, koja iz Rijeke vodi na Lipu i u Trst. Ima 34 kuće i 220 žitelja. I ona spada pod župu Jelšane, a škola je u Klani. U selu postoji crkvica sv. Vincenta. Ima nešto vinove loze. O povijesti Škalnice se malo zna. To je divlji i kameniti kraj, s puno šuma. I tu je nekad postojao ograđeni kaštel, a kuća je bilo malo. Za putnike koji su iz Ljubljane išli na Rijeku zbog trgovine ili proštenja, tuda je bilo pogibeljno prolaziti, a i danas se može hodati preko sat vremena, a da se nikog ne sretne. Domaći je puk dobar. Ne zna se čija je Škalnica u prošlosti bila. Valvasor spominje obitelj Bardarin, potom Oberburge, gospodu de Leo i Lazzarini. Tu su se uzgajali dobri niski konji, slični bosanskima, koji su mogli ići po kamenitim brdima.

XVIII. 3. Luigi Foscan

U službi akvilejskog patrijarha, goričkih grofova i austrijskih vojvoda grofovi Devinski su dobili položaje i feude, ušavši tako u carsko plemstvo. God. 1139. u vlasništvo dobivaju Kvarnerski feud, a potom i posjede na Krasu koje su do tada imali patrijarsi. Koncem XII. stoljeća imali su utvrde od Tršćanskog do Riječkog zaljeva. Među njima je bio i kaštel u Klani, a kasnije i onaj u Škalnici.
Klanjska utvrda izgrađena je u gotovo nenaseljenoj divljini, na prostoru koji je nazvan „klanac“, tj. suženje, po čemu je kaštel i naselje ispod njega i dobilo ime. Prvo je zdanje vjerojatno predstavljalo carinsku točku za kontrolu robe na putu iz Kranjske prema Rijeci. U blizini crkve sv. Jerolima, plemići Barbo dali su izgraditi veliku kuću na dva kata, nazvanu donji kaštel, s dva predzdanja koja se ističu na pročelju. Jednostavna se utvrda superiorno uzdizala na kamenitom strmom brežuljku iznad kuća u selu. Vjerojatno je napuštena u XVI. stoljeću, možda kada je izgrađena nova rezidencija obitelji Barbo. Naime, zna se da su se u to doba, za obranu od Turaka, oko carinarnice koja je bila u lošem stanju, izgradile zidine i kule, te crkvica sv. Trojstva. Početkom 1559. u klanjskom su se kraju pojavile Osmanlije, predvođene Malkoč-begom, iz donjih dijelova Bosne i ostalih sandžaka, te napale naselje i odvele mnogo ljudi u ropstvo. No, pred jakim kaštelom turska je žestina slomljena, a možda i zato što su već bili zasićeni prikupljenim plijenom.
Postoje dva crteža klanjske utvrde. Valvasorov iz XVII. stoljeća prikazuje je kao visoko kvadratno zdanje bez krova, oštećeno na više mjesta i okruženo zidinama. Iz XVIII. je stoljeća skica inženjera Pieronija, na kojoj je čvrsti kaštel s jakim zidinama i jednom kružnom kulom. Prva je gravura vjerojatno napravljena nakon žestoke bitke protiv Turaka, a Pieronijev crtež pokazuje obavljenu rekonstrukciju. Poznato je da je car Fridrik III. 1468. utvrđenu carinarnicu dao u dvogodišnji najam za 1400 cekina, vjerojatno obitelji Barbo. Nakon njih prelazi u vlasništvo roda Panizzoli, potom Scampicchio, a u XVII. stoljeću pripadala je von Oberburgovima.
Oko 3 km zapadno od Klane smještena je Škalnica, stjenovito i pusto mjesto, koje su Slaveni zvali „skalnat“, po čemu je ime dobilo utvrđeno seosko imanje koje se tamo nalazilo. Četverokutna ograda s dvije okrugle kule, s obje strane glavnog ulaza, štitila je gospodarsku rezidenciju koja se nalazila uz stražnje zidove, štalu i skladište. Uzdignuti je položaj, u slučaju potrebe, obećavao kvalitetnu obranu. Glavna djelatnost imanja nije bila poljoprivreda, već uzgoj rasnih konja. U okolici Škalnice živjelo je stanovništvo koje je bilo neraspoloženo prema rijetkim putnicima koji su tuda prolazili i često bili izloženi nasilju, pa i smrtnim stradanjima. Ne zna se tko je i kada izgradio maleni kaštel. Sigurno je da je pripadao feudu gospode Devinske, a poslije Walseeovcima. Naime, 1467. Fridrik III. Habsburški potvrdio je za gospodara Škalnice Johanna Zechornera, njihovog vazala, koji je utvrdu dobio u nasljedstvo od Wolfganga Walseeovca, posljednjeg pripadnika obitelji. U XVI. stoljeću bila je vlasništvo grofova Bernardinija od Kieselsteina, tj. kamena, zbog surove prirode. Jedan član te obitelji pokraden je i ubijen od strane pokrštenog Židova, koji je za njega radio. God. 1687. vlasnik Škalnice postaje barun Andreas de Oberburg. No, on je preminuo iste godine, ostavivši suprugu, koja je pripadala rodu Lazzarini, a 1688. udala se za tršćanskog patricija Valerija de Lea, kojem je u miraz donijela feud. Poslije je utvrđeno gospodarsko imanje postalo žrtva napretka. Razvoj sela i moderne ceste koja tuda prolazi, izbrisali su svaki trag srednjovjekovne građevine.