VII. Rudnik željeza

Na području Studene je sredinom XVIII. stoljeća postojao rudnik i topionica željeza, u vlasništvu augustinskog samostana iz Rijeke. Prema danas dostupnim i poznatim dokumentima, ruda je bila vrlo kvalitetna. Postrojenja su radila nekoliko godina, a potom su zatvorena. Austrijske su vlasti djelomice obeštetile ulagače.

Nije poznato gdje se točno nalazio rudokop. U vrelima se navodi podatak da je bio smješten u blizini stalne tekuće vode, vjerojatno Rječine. Slijedeći oskudne tragove iz spisa, u potrazi za lokacijom rudnika, pronađen je 1996. na livadi Stalinu, na oko 15 m od obale Rječine, bijeli kamen graničnik, s oznakama križa i velikog slova „Z“, koji označava tromeđu između Studene, Grobnika i Kastva. Na toj livadi u Rječinu utječe studenski kanal Globoko.
U ostavštini učitelja Antona Iskre (Studena, 1870. – Zagreb, 195..) pronađen je nedatirani rukopis o opisu granica katastarske općine Studena, nastao koncem XIX. stoljeća, u kojem se spominje taj kamen. Valja navesti i činjenicu da je potres u Klani 1870. promijenio izvor Rječine, što je vjerojatno prouzročilo promjene i u lokaciji rudokopa, koji se nalazio u neposrednoj blizini.
O pokušaju iskorištavanja rude u okolici Klane pisao je i povjesničar Ferdo Hauptmann. Naveo je da je grof Barbo, gospodar Bubnja, u drugoj polovici XVI. stoljeća molio austrijskog cara za dopuštenje da na svojem teritoriju podigne topionicu željeza (fužine). Htio je time oživjeti staru cestu, kojom zbog turske opasnosti više nitko nije prolazio ni iz smjera mora, ni s kopna. Smatrao je da će topionice privući trgovce iz Italije, od čega bi i austrijska Carska komora imala koristi.