XIII. Dolazak talijanske vlasti 1918./1919.

Početkom studenog 1918. talijanska je vojska zauzela Opatiju i Volosko, a nakon uspostave željezničkog prometa na pruzi Pivka-Matulji započelo je njezino prebacivanje na Kastavštinu. Sredinom istog mjeseca u općini Kastav vlast je preuzeo talijanski civilni povjerenik. Uskoro su talijanske čete zaposjele čitavu Kastavštinu, Rijeku, Sušak i Grobnik, a u zgradi pučke škole u Klani uništile su knjižnicu i arhiv.

Upravna se općina Kastav tada dijelila na 33 porezne općine, a među njima su Klana, Studena, Škalnica i Lisac bile posebne imovne, tzv. pridružene općine. Od 1901. Klana je imala svoje autonomno Općinsko vijeće koje je brinulo o školi i ostalim lokalnim potrebama. Pučka škola u Klani imala je tri mješovita razreda s troje učitelja.
Uoči Prvog svjetskog rata u Ameriku je emigriralo 96 osoba iz Klane, 19 iz Škalnice, 16 iz Lisca i 6 iz Studene. Tijekom čitavog rata 36 obitelji, čiji su se hranitelji nalazili u Americi, dobivalo je državnu potporu, koja je bila ukinuta odlukom civilnog povjerenika iz siječnja 1919. Nakon rata, više od 50 unovačenih muškaraca nije se vratilo kućama, a prema podacima iz 1919. na ratištima je poginulo pet Klanjaca. Početkom 1919. Klana ima 1028, Studena 461, Škalnica 251, a Lisac 243 stanovnika.
Područje Kastavštine su 1919. zaposjele 153. i 154. regimenta brigade „Novara“. Prema spoznajama povjerenika, stanovnici su uglavnom Hrvati, katolici i protutalijanski raspoloženi, a uznemireni su jer sumnjaju da je vojno zauzimanje samo uvod u pripojenje čitave općine Italiji. Općinski čelnici i ugledni ljudi, najviše učitelji i svećenici, traže da se do konačnog rješenja statusa tog područja dopusti uporaba hrvatskog jezika kao službenog, nastavnog i liturgijskog, kao i isticanje nacionalnih simbola. No, civilni povjerenik taj zahtjev nije prihvatio, ali je upozorio da situaciju ne može kontrolirati, jer raspolaže sa samo 10 karabinijera.
Kako bi provele svoju volju, talijanske su vlasti poduzimale niz mjera. Primjerice, uveden je policijski sat, objavljena je zapovijed o zabrani isticanja hrvatske zastave, o uspostavi kontrole unutarnjeg kretanja, o prijelazu demarkacijske crte, o zabrani telefonskih i telegrafskih veza s područjem izvan demarkacijske crte, o zabrani prodaje nekretnina i sl. Uvedena je cenzura pošte i provedena provjera zavičajnosti. Osim zapovijedi i zabrana, posebnim se odlukama ovo područje čvršće povezalo s Italijom: uvedene su talijanske poštanske i taksene marke, lira kao sredstvo plaćanja, a općinama, upraviteljima škola i svećenicima zapovjeđeno je da se u službenom komuniciranju moraju služiti talijanskim jezikom. No, ta se zapovijed sustavno kršila, pa je povjerenik više puta prijetio predsjedniku Općinskog vijeća i župniku Klane. Što se tiče dužnosnika u tom mjestu, prijetnje se nisu ostvarile, ali je općini bilo oduzeto pravo upravljanja šumama, koje su stavljene pod upravu Direkcije općinskih šuma u Gorici. Kao razlog toj odluci navedene su teškoće u komuniciranju s Općinskim vijećem na talijanskom jeziku.
Poseban se pritisak vršio na škole, koje su morale utvrditi korekcije u nastavnim planovima: učenje njemačkog moralo se, naime, zamijeniti učenjem talijanskog jezika, uveden je talijanski sustav ocjenjivanja učenika, a školska su se izvješća morala pisati na talijanskom jeziku. Škola u Klani nije mogla odmah započeti s radom, jer se u njoj nalazila talijanska vojska.
Mjere političkog pritiska izazvale su veliko nezadovoljstvo, koje su talijanske vlasti pokušale smiriti socijalnom politikom. Organizirane su pučke kuhinje, u kojima je dnevni obrok dobivalo 290 osoba iz Klane i Studene. Određene su maksimalne cijene namirnica i osigurana je njihova redovita opskrba, u početku vrlo skromna. Učenici su u školi dobivali besplatni obrok, a učitelji su ga plaćali po sniženoj cijeni. Siromašnim učenicima su se za blagdane uručivali darovi, a dobivali su i besplatne bilježnice. S obzirom da se do posla teško dolazilo, a općinski su proračuni bili jako skromni, ovakva socijalne politika, bez obzira na motive koji su je pokretali, siromašnom je žiteljstvu bila nesumnjivo dobrodošla.
Za oživljavanje gospodarske aktivnosti, uništene ratom i općim siromaštvom, nove vlasti nisu pokazivale mnogo interesa, ali su nastojale što više iskoristiti postojeće, vrlo skromne resurse. Prihod od trgovine drvom, jedan od glavnih općinskih prihoda, osjetno je smanjen, jer se tada najvećem kupcu – talijanskoj vojsci – ogrjevno drvo moralo prodavati po niskoj cijeni. Osim toga, općinske proračune i žiteljstvo pogodila je i obvezatna zamjena kruna za lire: umjesto 60 centesima, utvrđen je paritet od 40 centesima za jednu krunu.
No, vrlo sporo su ipak oživljavale neke gospodarske grane, ponajprije trgovina i ugostiteljstvo. Tijekom 1920. popravlja se trgovina drvom i rad pilane. Drvo se siječe u šumama Trstenik i Gumance te iznad Pake i u Leskovoj dragi.
Rapallskim ugovorom od 12. studenog 1920. općina Kastav podijeljena je između tri države: Kraljevine Italije, Kraljevine SHS i Države Rijeke. Klana, Lisac i Škalnica pripali su Italiji. Državna granica između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS išla je od čabarske Police na sjeveru, preko Trstenika na jugozapad do Griže, a odatle na jug do granice s Državom Rijeka kod Trinajstića. Graničnu je crtu povjerenstvo za razgraničenje počelo utvrđivati tek u veljači 1921., učinivši pri tome niz ustupaka Italiji. Najbogatiji šumski kompleksi, dijelom na području Studene, koja je pripala Kraljevini SHS, utvrđeni su kao područje Kraljevine Italije. U toj se državi našla i Klana, koja je novom administrativno-upravnom podjelom postala središte općine u novoosnovanoj Kvarnerskoj pokrajini.

Sl. 10. Trstenik (960 m), uz cestu od Gumanca do Platka

U to su vrijeme, 1919. ili 1920., postojali pokušaji kopanja ugljena na području Klane. No, u rov je često prodirala voda i to je jako otežavalo rad. Nakon nekog vremena uočena je loša kvaliteta ugljena, pa je rov zatrpan i iz sigurnosnih razloga.