XIX. Matko Laginja: Lik i djelo

U Klani se 10. kolovoza 1852. rodio odvjetnik, političar i preporoditelj Matko Laginja. Osnovnu je školu pohađao u rodnome mjestu i u Kastvu, a 1971. završio je Kraljevsku riječku gimnaziju. Potom je u Zagrebu i Grazu studirao pravo. God. 1880. bio je općinski tajnik u Kastvu, a od 1881. odvjetnički pripravnik u Voloskom. U Grazu je 1885. doktorirao pravo te se 1890. osamostalio kao odvjetnik i postao član odvjetničke komore u Trstu.

Od 1890. do 1915. živio je u Puli, gdje je imao i odvjetnički ured. Kao hrvatski preporoditelj u Istri zalagao se za neovisnost hrvatskih seljaka od talijanskih veleposjednika i trgovaca. Bio je na čelu zadružnog pokreta, koji je osnovao niz kreditnih zadruga (posujilnica), kao i gospodarsko-potrošačkih zadruga. U njegovoj je odvjetničkoj pisarnici svoje djelovanje 1891. započela Istarska posujilnica u Puli, najveći hrvatski novčarski zavod u Istri, kojemu je Laginja dugo godina bio na čelu. Na zamolbu talijanskih seljaka 1899. utemeljio je posujilnicu u Vodnjanu. Gospodarska neovisnost i zadružno organiziranje na selu utjecali su na izražavanje vlastite političke volje seljaka na državnim, pokrajinskim i općinskim izborima. Sa svojim je suradnicima Laginja 1903. u Puli utemeljio Gospodarsku svezu za Istru, savez istarskih zadruga. Osim toga, bio je tajnik Družbe sv. Ćirila i Metoda i u Puli je vodio tiskaru „Laginja i suradnici“, u kojoj je tiskana „Naša sloga“. Njegovo političko djelovanje vezuje se za angažman u Istarskom saboru i u Carevinskom vijeću u Beču. God. 1883. u Istarskom je saboru pokušao održati prvi govor na hrvatskom jeziku, ali su ga zastupnici Talijani prekinuli i napustili dvoranu. Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće postojala je kriza narodnog pokreta istarskih Hrvata i Slovenaca, pa na izborima za Carevinsko vijeće 1901. Laginja nije izabran. No, 1907., zajedno s Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem, u tri izborna kotara postigao je gotovo plebiscitarnu pobjedu. Zbog pritiska bečke vlade, ali i Laginjinim zauzimanjem, Hrvatsko-slovenska narodna stranka sklopila je 1908. sporazum s talijanskim nacionalnim liberalima, po kojem su Hrvati i Slovenci broj svojih zastupnika u Istarskom saboru mogli povećati na 19 (od ukupno 47). Nakon izbora provedenih na temelju te reforme osnovan je Zemaljski odbor, u kojem je Laginja imenovan zamjenikom zemaljskog kapetana. Zagovarao je politiku mira, koju je radi uspostavljanja suradnje između hrvatsko-slovenske i talijanske strane inaugurirala bečka vlada. Tijekom Prvog svjetskog rata boravio je u Opatiji, Beču i Zagrebu, gdje je kasnije, 18. ožujka 1930. i umro. God. 1917. bio je pobornik Svibanjske deklaracije, kojom se tražilo ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca u Austro-Ugarskoj. U Zagrebu se angažirao oko rješavanja problema istarskih emigranata. Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba imenovalo ga je 1918. povjerenikom za Istru. Iako je 1919. povjereništvo ukinula vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Laginja je ostao stalno angažiran oko rješavanja istarskih pitanja. Nakon 1920. sudjelovao je u radu na razgraničenju s Italijom, a u beogradskoj vladi imenovan je predsjednikom Savjetodavnog odbora za rješavanje riječkog pitanja, iako nije imao veći utjecaj. God. 1919.-1920. bio je jedan od zastupnika Istre u Privremenom narodnom predstavništvu Kraljevine SHS, a 1920 vlada ga je imenovala hrvatskim banom. Nakon donošenja Vidovdanskog ustava 1921. istupio je iz Ustavotvornog odbora, dao protucentralističku izjavu i sa zastupnicima iz redova narodnog kluba napustio skupštinu. Nije se slagao s političkom taktikom Stjepana Radića i zauzimao se za ulazak zastupnika njegove Hrvatske republikanske seljačke stranke u parlament, kako ne bi slabila hrvatska pozicija u državi. Laginja je bio naviknut na austro-ugarski pravni sustav, pa se u svojoj borbi pozivao na legitimnost, iako je parlamentarizam Kraljevine SHS funkcionirao drukčije. Iz stranačkog se života povukao 1926.-1926., mada to nije bio i prestanak njegovog društvenog djelovanja. Od 1926. u Zagrebu je bio aktivan u Zadruzi za izgradnju malih obiteljskih kuća i stanova.
Surađivao je u „Našoj slogi“, pisao je za list „Pravo“ iz Zadra, uredio je zbirku „Hrvatske narodne pjesme, što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otocih“ (izdanje „Naše sloge“, Trst 1880.), a i sam se bavio književnim stvaralaštvom. Pisao je o Kastvu, odnosu Austrije i hrvatskog pitanja itd.
Najboljim poznavateljem života i djela Matka Laginje smatra se akademik Petar Strčić, a proučavali su ga još i Vjekoslav Bratulić, Dragovan Šepić, Hrvoje Matković, Bosiljka Janjatović i Mirjana Strčić.